Ovako, ovo neće biti ništa posebno. Više da bi vi malo više saznali o Riot Grrrl bendovima jer mi se čini ljude to sve više počinje zanimati. Naravno, drago mi je zbog toga jer bilo bi stvarno šteta da se riot grrrl zaboravi. Ipak, to je nešto vrijedno spomena i to je nešta šta bi se trebalo održavati i "čuvati tradiciju". Je još nisam bila te sreće da imam svoj riot grrrl bend, ali nema veze, valjda će biti boljih dana. No, ovaj post je posvećen mojoj ljubavi (svakim danom većoj) prema riot grrrl pokretu opčenito i glazbi koja taj pokret udopunjuje. Da imam više snage i vremena bilo bi ovo puno bolje (možda ću kasnije editovat post). Ovako ne znam kako će biti, samo se nadam da će biti dobro. Uglavnom, pisat ću o bednovima, samo osnovne informacije i staviti po jednu meni najdražu pjesmu. Eto, to je to. Da ne bi došlo do favoriziranja, ići ću abecednim redom. I da, ovdje nisu svi riot grrrl bednovi, nego samo oni koje ja slušam. |
Pomalo sam živčana i u nedostatku ideje idem pisati prvo o tome kako ljudi mlate novac na Cobainu, a ovaj bi se sramio tako nečega i prezirao bi to. Jebene akcijske figurice. Koda ona iz SLTS spota nije bila dovoljna. Na tu sam se jako naživcirala. Mislim, imaju li oni imalo poštovanja prema njemu? Čemu zarađivati novac na mrtvoj osobi koja bi uz to sve to mrzila?! Nema poante? Ako igjde vidite SLTS figuricu, pozivam vas da je ne kupite jer sve je to sranje. Od nedavno postoji i Unplugged figurica. Ta nije tkao loša, ta mi se sviđa. Tu bi čak i kupila. Ali iz principa mislim da ipak neću jer nije u redu! On bi to mrzio! I nije ljepo davati novac ljudima koji nemaju blage veze s njim i s onim šta je on bio i ko je on bio i protiv čega se on borio. Sve je to sranje. Nekada se ljutim sama na sebe zbog toga što bi zapravo htjela imati njegovu figuricu isto kao što bi hjtlea imati i njegovu lutku u prirodnoj veličini koaj se dobiva s onim naočalama (bijelim) gratis . I da, naravno da se naočale mogu skiniti i da ih onda svako može nositi. luda sam za tim naočalama. I z ajim opčenito, ali dobro, nećemo sada o tome. Neću više o njemu. Idem na ono klasično, škola je počela. Sada smo u vijearni. Nema nigdje pekara pa sam gladna. Škola mi je na 5 minuta od kuće i krećem oko 5 minuta prije početka nastave i to mi je super. Raspored je grozan. 2 puta tjedno imam 2 sata matematike i jednom samo jedan. Znači 5 sati matematike. Ali dobro, matematika mi je od svih predmeta najmanji prblem. Ništa ne radim, a imam 3. Problem je sljedeći - fizika. Mogla bi napisati riječi i riječi o tome kako rzim fiziku. Koliko volim Cobaina i riot grrrl toliko mrzim fiziku. Mrzim je iz dna duše. Mrzim svaku minutu provedenu na satu fizike. To je dosadan, glup i izrazito nepotreban predmet. Besmislen, također. Imam ga 3 sata tjedno. Jučer sam imala 2 sata. Užas. To je ono - kada najviše mislim da ću eksplodirati od dosade. Na prvom satu sam još i bila malo uključena, čak sam znala riješiti par zadataka. Inače, imam čistu jedinicu i uvijek se zadnji sat izvlačim za popravak. Jer taj predmet je toliko bolesno glup da mi se ne da učiti i onda cijelu godinu za 2 učim u jednom popodnevu. Imam sreće da se uvijek uspijem izvući. Jučer mi je cijeli dan u glvi bio dio neke Niranine pjesme koja se nalazi na nekom bootlegu, ne na albumu. Znači, s koncerta. Nisam znala koje. Imala sam u glavi samo Goddamn. I jedina pozitivna stvar fizike - pod fizikom sam se sjetila da je to prva, prva live vrzija Aneurysma. Tako da sam jedan dio fizike bila čak i sretna. No, to je tek bio prvi sat. Pod drugim satom se stvar pogoršala. JEr, naime, ta 2 sata fizike su nam bili zadnji sati taj dan. I drugi sat ja čekam da odem kući jesti i, naravno, na WC. Da se pohvalim, jučer sam samo 1 put punila bocu vodom i samo sam jednom bila na WC-u. svaka mi čast. I mada sam se zaklela da one glupe smajčiće nikada, baš nikada neću stavljeti u post jer ih organski ne podnosim msilim da je vrijeme za jednog zahvaljujući tomu što sam samo jednom bila na WC-u.Tog sata fizike se i ne sjećam, da sjećam se. Crtala sam neke krugove. Učili smo nešta(ne znam šta) i morali smo crtati krugove. Onda sam, poslje crtanja krugova, prepisivala s ploče neku kilometarsku poruku. Na sreću, na tstu ćemo je imat na ploči. I tako, sat je (zahvaljujući krugovima) brzo prošao. Idem ja ljepo kući i na pola puta saznam da su ona jedna vrata na koja ja izlazim iz dvorišta škole zatvorena. I tako sam se morala vratiti i ići drugim putem. Koji je uključivao vraćanje. Budući da sam bila s Miom dok je otključavala bicikl i da sam morala ići na drugi ulaz da se vratim kući mi je trebalo punih 10 minuta. |
Došlo je vrijeme da mu čujem glas. Nakon tjedan dana tišine, da nisam čula ni jednu jedinu njegovu riječ odlučila sam se na potez - čuti ga. Jer to je tako dobar osjećaj. Čuti ga - to je nešto predivno. Totalna zaljubljenot, opsesija i bijes u jednom. Oni famozni leptirići u stomaku i stvaranje nekog svog svijeta unutar već ovog svijeta u kojem nisam svjesna jel postojim ili ne. Dok ga ne slušam, ne znam gdje sam. Kada ga slušam, ja znam da sam tu i čini mi se da uistinu postojim. To je sigurno još jedan od njegovih trikova kojima mi pokazuje ne znam ni ja šta. Pričali smo cijelu noć. Geldala sam ga u oči i plakala sam. Zaspala sam i mislila sam da je uz mene, kao da sam osjećala njegovu pristunost. Prije priče s njim opet sam gledala film. Triler-dramu. Sve se vrti oko samoubojstva. Shvatila sam da se još jedva sjećam kada sam se zadnji put htjela/pokušala ubiti. Već goidnu dana nisam. Lagala bi kada bi rekla da nikada ne razmišljam o tome jer to se i dalje vrti po mojoj glavi. Ali ne lažem kada kažem da nisam pokušala. Jer previše je ljepote da bi otišla, mada je nekada tako grozno. Ali jeste li ikada mrzili svaki dio sebe? Jeste li se ikada samo htjeli probuditi iz jedne noćne more koja je trajala godinama? Ali izbavio me. Ima ljepote u svijetu. Ljepota je čuti njegov glas. Kada cijelim tijelom prolaze trnci zbog njega. I izgleda imam sve šta mi u životu treba i sve šta želim. Imam veliku sobu. Zidove obljepljene s preko 300 njegovih slika (mala opsesivka), električnu gitaru, pojačalo, pedale, procesor, liniju, preko 400 CD-ova i taj broj stalno raste...Imam sve. Bar mislim da iam sve. A želim još toga. Odlučila sam biti heroinska ovisnica kada odrastem. Ili ću biti samo Jogobelino voće da dođem u ukusni jagurt sok. Pišem nepovezano. Pišem gluposti. Ne znam zašto pišem i opet ne znam jesam li stvarna, ali rijetki su trenutci kada znam. Danas sam svirala s njim i osjećala sam se tako živom, osjećala sam se da sam ovdje. Skakala sam i bacala sam se po podu dok smo zajedno svirali Aneruysm. Ah da, vratimo se njemu i meni kako sam prije tjedan dana rekla da ću biti snažna. I rekla sam da moram biti snažna i odlučila sam biti snažna. Odlučila sam ga se riješiti na mjesc dana. Mjesec dana bez njegovog glasa. Naravno, nisam izdržala. Nakon dana sam počela opsesivno čitati i tražiti pogreške koje je pisac o njemu napisao. Nakon par minuta završila sam u suzama na podu i suzdržavala sam se da ne pokidam knjigu. Filmovi me spašavaju, Rick me spašava i dosta toga me spašava. Danas sam odlučila ne biti spašena. I hm, da, prepustiti mu se. Ljubav je ista poput bijesa i prema njemu osjećam oboje. Volim ga zbog toga kakav je bio. Bijsna sam zbog toga kakvim ga drugi ljudi pokušavaju prikazati. Bijesna sam zbog toga što svi misle da ga imaju pravo suditi i osuđivati zbog toga što je on bio. Svi se idu igrati psihijatra i osuđuju njegove postupke, razapinju i njega i njegovu ženu zog toga što misle da su iznad njega samo zbog toga što nikada nisu bili an njegovom mjestu. ONI NE ZNAJU kako je biti na njegovom mjestu. Oni nemaju suosjećanja i nikada neće razumijeti bol. I nikada neće znati kako je to mrziti i osuđivati samog sebe. Zbog toga što je njima glavno zadovoljstvo svaki dan gledati se u ogledalu i ljubiti svoj odsjaj. Vanjska ljepota, poljubi me u dupe i zajebi sve u šta vjerujem. Oh da, opet pišem glupost. Ljudi mrze Courtney Love to je činjenica. Ljudi koji vole njega mrze jnegovu ženu zato što su jebeno ljubomorni. Ah da, ljepo je gledati samo tuđe greške. Ali ima li ijedan od njegovih fanova suosjećanja za nju? Shvaća li itko da ga je ona voljela i da ona sada ovakva baš zbog toga što se on ubio? Očito ne. Ljepše je odbaciti i mrziti nego shvatiti. Njega je bilo ljepo razapinjati i mrziti i ne shvaćati dok je bio živ. Kada se ubio bilo je ljepo od njega praviti patnika i mučenika slave. Prodaviati lažno suosjećanje kojega nikada nije bilo i nikada neće biti. Iznaju li oni išta? Ne. Oni novinari iz OK-a dok kao puni neog susojećanja pišu one otrcane faze, znaju li oni išta o njemu? Čisto sumnjam. Na starom blogu sam pisala neke činjenice o njemu. Neke sam napisala krivo. Idem opet, ovaj put su točne. Ovaj put ih ima više. Ne neču! Neču i od ovog bloga praviti oltar njemu. Neču neču i neču! Ne želim to, ipak ne. Jer kada počnem neču moć prestat. |
Onekada se pitam je li sve samo san. Iskreno, više mi ništa nije jasno. Svakim trenom samo čekama kada ću se probuditi i shvatiti da tek trebam krenuti u 5. razred i da je ovo samo dugačak i čudan san usnut nakon neprekidnog slušanja Nirvaninog Neverminda. Moj život. Čudna stvar. Život opčenito - čudna stvar. Uvjerena sam da mi susjed ima tigra. Ponekada mislim da je sve što znam i sve što jesam samo plod moje bujne mašte. Izmišljeni život da mi bude ljepše. A u stvarnosti sam vjerojatno šizofrenična i vjerojatno me je ostavio. Osoba koja se zove Kurt Cobain. Nije on rock zvijezda, to je samo pload moje mašte. To sam si ja umislila da bi mi lakše bilo podnjeti gubitak osobe koju volim. Blog, internet, ostali ljudi? Čista fikcija, ništa drugo. Meni se pričinjavaju stvari koje ne postoje. Dok tipkam ovo ništa ne osjećam. Čujem zvukove koji izlaze iz kompjutera. Čujem kako pritišćem tipke. Boje su mi jasne. Ne osjećam tipke, nisam sigurna jel uopče znam šta pišem. Nisam sigurna jel znam tko sam. Znam da volim neke stvari, ali ne znam jesu li te stvari ikada postojale? Zar je moguće da sam ja, samo ja, osoba koja o Nirvani i Kurtu zna tako puno? Jer je moguće da sam ja osoba s najviše postova na Nirvana forumu? Je li moguće da mogu biti sretna? Ne znam, osjećaju su čudna stvar. Cijelo vrijeme se zapravo osjećam da lutam po crti koja dijeli san i javu. I jesu li moji snovi u nastvcima samo snovi? Ili je to život, a ovo je san? Kada sanjarim, sjećam li se ja to samo nekih događaja iz prošlosti? Iskreno, kao je ovo java onda me ta pitanja muče godinama. Godinama čekam trenutak kada ću se samo probuditi u nekom krevetu ne znam gdje. Možda će to biti kao žena u 20-im ili ću se ipak probuditi kao dijete koje je vidjelo svoju budućnost. Možda sam zarobljena negdje u prošlosti i tuđe ideje ću prodavati kao svoje da bi se dokopala slave ili bogatstva. Moguće i jednog i drugog u isto vrijeme. Zadjih par mjeseci sve više ne mogu razlučiti gdje sam. Maloprije sam se tuširala i nisam znala zašto to radim. Dok sviram često uhvatim kreive akorde ili se potpuno izgubim zbog toga što sam u nekom svom svijetu. Ili se jednostavno probudim na trenutak? Ne znam ni sama. Samo znam da više ništa ne znam. I čini mi se kao da ništa nikada nisam ni znala. |
Jučer sam konačno dobila Sate na DVD-u. Sati i Dečki nikada ne plaču su mi 2 najdraža filma ikada snimljena. Potresni su i jednostavno te na neki način tjeraju da suosjećaš s likovima. U mom slučaju ja suosjećam s Virginiom Woolf iz Sati i Lanom iz Dečki nikada ne plaču. Virginia je bila umjetnica koja je živjela u svom svijetu. Čula je različite zvukove u glavi, bila je nesretna i htjela se ubiti. Zaista mogu suosjećati s njom dok gledam taj film, a i općenito. Svi su je osuđivali zbog bolesti i govorili joj da nešto s njom ne valja, a nikada se nisu zapravo zapitali kako se ona osjeća. Recimo ovaj dijalog me se posebno dojmio. |
Ovih dana koje nisam pisala se manje-više nije dešavalo ništa posebno. Starci su mi se vratili s mora i tako to. Od onda ne znam baš šta sam radila, samo znam da je sve to nekako jako brzo prošlo, samo je proletilo i evo, već je kraj praznika. Još 2 tjedna i to je to. Koje sranje. Ovi praznici su prošli tako brzo, a nisu bili posebno zanimljivi. Pamtit ću ih po nekim stvarima, naravno kao ove: |
Javljam se nakon poluprospavane noći. Sama sam kod kuće. Zabavno je biti sam. Niko ne gnjavi. Radim šta hoću i kada hoću. Mogu cijeli dan u kući hodati samo u gaćama i ne moram se briniti ko će me vidjeti jer niko neće budući da sam sama. Staraca mi nema od četvrtka. I svaka noć je bila drugačija. U četvrtak navečer nisam spavala jer sam bila sama kod kuće. Bojala sam se. U petak su kod mene spavale Dora, Eva i Mia. Inače, bili su i Vlatka i Stjepan, ali oni nisu spavali. Jeli smo korasane i štrudle. Kao i obično, kroasanima nije uspjelo nadići se na mene i Miu koje smo ih stavile da nadižu (nikada se još nisu nadigli na nas). Jeli smo vani i pričali. Kada su Vlatka i Stjepan otišli, Dora i Eva su gledale TV, a Mia i ja smo pretraživale blogove. Onda smo i mi išle gledat mal TV. Svi smo se otuširali i kak sve to ide, a onda smo išli raditi krevet proko cijelog poda. Kad smo se popeli u sobu prvo sam ja kao pala i umrlo, a onda Mia. Dora nas je pokušala oživjeti. Mene nije uspjela, ali ja sam se napunila svjetlom i najednom sam se znači prosvjetlila i Dora me počela vijati po sobi. Onda smo se Mia i ja tukle zbog jastuka. I tako, WC po običaju i sve to. Popele se opet gore. Dora je skinila spavaćicu i ležala tako pod vrećom za spavanje. U vreći za spavanje se otkotrljala do Mije. Mia je počela vrištati, bar mislim. Onda smo pričale sve 4 o raznim glupostima (Picassu, fekalijama, seksu i svim stvarima o kojima mi već pričamo). Dora se probudila rano, mi smo spavali negdje do 11, 12, ne znam ni sama. |
Ovo je valjda milijarditi pt da pokušavam napisati prokleti post i sklopiti par normalnih rečenica koje imaju neki smisao. Stari postovi (koje nisam objavila) samo su se vrtili u krug i svaka rečenica je bila isto sranje napisano na drugačiji način. Ne znam zašto nešišem. Možda se oko mene ništa ne zanimljivo ne događa, možda nemam potrebut izražavati više svoje mišljenje, ili sam ipak samo preljena da bi išta napisala. Najgore je to što i sama ne znam šta od toga vrijedi za mene. Zadnje vrijeme postovi mi nisu toliko osobni kao što su prije bili i o dosta stvari koje mi se motaju po glavi zapravo i ne pišem, točnije nisam pisala i ne znam hoću li pisati. Nije to ništa posebno, ali ide mi na živce to što stvari lagano zaboravljam i što ideja ode brzo koliko i diđe. vjerujte mi, to je za mene poprilično iritantno. Dok sviram u glavi stvaram riječi pjesme koje imaju smisla, riječi s nekim značenjem i porukom. I kada ih pokušavam zapisati jednostavno sve nestane i padne u vodu i nema ničega i to me živcira. Živcira me i to što pjesme nalikuju na druge. Kao da sam ih već čula i koa da su već odsvirane. Naravno, vidljiv je Cobainov utjecaj i pjevne tihe strofe i onda eksplodirakući refreni. A ako nije Cobainov utjecaj onda je tu utjecaj Distillersa, Hole ili PJ Harvey. |
SAmo da kažem da sam napravila glazbeni forum. Ne engleskom je i ovo je link. Pa ako niej problem registrirajte se i počnite ostavljati postove, treba mi usera |
< | rujan, 2006 | |||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | ||||
4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv